Posljednji sud – Prvo ročište

Jedna cura iz 7. b pitala je profesora je li Michelangelo imao djecu. On se nasmijao i zamolio je da naglas pročita jedan odlomak s papira koje nam je dao prije ulaska u muzej. Njoj je bilo neugodno jer je shvatila da bi znala odgovor na ovo pitanje da je prije toga pročitala sve što ovdje piše. Ali nije imala izbora i pročitala je ovaj tekst pred svima nama:

„Poznato je da je Michelangelo secirao mrtvace kako bi proučavao anatomiju ljudskoga tijela. Ovo znanje je savršeno prenosio na svoje skulpture (David, Pietà – lik Isusa…) kao i na likove u svojim slikama. To nije teško uočiti s obzirom na to da su oni uglavnom prikazani goli. Međutim, nagi likovi žena se doimaju kao muškarci koji imaju ženske grudi (čak su i te grudi prilično nevješto prikazane). Ovo nas može navesti na zaključak da Michelangelo možda nikad nije ni vidio golo žensko tijelo i da ga je u tome odala upravo njegova genijalnost. Ipak, ovo je samo pretpostavka…“

Stvarno mi se čini da je profesor u pravu! Sve što sam do sada vidio od Michelangela, izgleda mi savršeno. Sve osim golih žena. (I da, na stropu Sikstinske kapele mi se čini da Adam ima stvarno premali spolni organ).

„Teško da netko može imati djecu ako nikad nije ni vidio golu ženu!“ komentirao je profesor, a mi smo se svi glasno nasmijali. Bilo nam je neugodno i smiješno što pričamo o ovakvim stvarima. Onda se javio, a tko drugi nego Hendrix sa zaključkom kako je Michelangelo sigurno bio peder. (Primijetio sam i da je konačno promijenio majicu. Za divno čudo danas ne nosi onu s likom Jimi Hendrixa nego s Led Zeppelinima. Mislim da treće nema). Nastavnica ga je opomenula, ali on se nije na to previše obazirao.

„Kaže se homoseksualac!“ ispravio ga je profesor, a ja sam već tada držao kameru u ruci kako bih snimio sve što govori: „Michelangelo je imao pedeset sedam godina kada je upoznao dvadeset trogodišnjeg Tommasa dei Cavalieria. (Znači da je taj bio 34 godine mlađi od njega! Čovječe!!!) Iako je gotovo cijeli život tvrdio da ne treba nikoga, čini se da se veliki umjetnik konačno zaljubio. Pisao je ljubavne pjesme iz kojih je vidljivo da je u sebi krio snažne osjećaje i strast prema ovom mladiću. Zanimljivo je da su se stoljećima ljudi pretvarali kako su ovi soneti posvećeni nekoj ženi, i čak bi se prilikom objavljivanja pjesama namjerno u njima ispravljao rod. Čini se kao da su smatrali da bi vrijednost njegovih umjetničkih djela bila manja ukoliko se otkrije da je bio zaljubljen u muškarca. A Michelangelo je ovog mladića smatrao utjelovljenjem umjetničke ljepote kojoj je težio cijeli život. Ova ljubav će biti i uzrok njegove boli s obzirom na to da se suprotstavljala snažnim religijskim uvjerenjima koje je imao. Proganjale su ga misli o grijehu i smrti, pa se često obraćao Bogu da mu pomogne. Ipak, njihova veza potrajat će pune trideset dvije godine ‒ sve do umjetnikove smrti.“

Čuo sam Hendrixa kako je dobacio: „Ne da je bio peder, nego pederčina! Odvratno!“

Uh, brzo će dva! Moram ići, obećao sam nastavnici da ću se vratiti na vrijeme. Idemo dalje u istraživanje Rima…

Nisam tu!

– Stvarno brzo učiš! To je dobro jer odmah možemo ići dalje! Kad govorimo o Konačnoj Istini, eto i to može biti dobar izraz, trebamo biti svjesni da je naš pogled na nju ograničen. Zbog toga nismo u mogućnosti spoznati Život u cijelosti. Svako razmišljanje i svaki razgovor o tome unaprijed je osuđen da bude nepotpun. Odličan primjer dao je američki znanstvenik Carl Sagan u svojoj knjizi Kozmos. Iako on koristi ovu usporedbu kad govori o strukturi kozmosa kao cjeline, odnosno kad objašnjava tvrdnje da ne postoji središte svemira i da je svemir konačan, ali bez granica.

– Uh, čini mi se da si stvarno otišao predaleko!

– Nemoj me sad zaustavljati, već sam te upozorio! Ali nije ništa komplicirano, samo me saslušaj.

– Ok, slušam!

– Zamisli da se svi nalazimo u nekoj čudesnoj zemlji u kojoj je svatko savršeno plosnat. Neki od nas su trokuti, neki četverokuti, a postoje i složeniji likovi. Svi imamo dužinu i širinu, ali nemamo visinu. Krećemo se naprijed-nazad i lijevo-desno, ali nemamo pojma što bi to bilo gore ili dolje. Zbog toga svaki četverokut može vidjeti drugi četverokut samo kao kratku dužinu, stranu koja je okrenuta prema njemu. Možemo vidjeti strane drugih četverokuta samo ako malo prošećemo, ali nam unutrašnjost četverokuta i poimanje njegovog stvarnog oblika ostaje nepoznato.

Jednog dana u ovu našu zemlju stiže neko trodimenzionalno stvorenje, recimo jabuka. Ona lebdi poviše svih tih geometrijskih likova i promatra ih. Opaža kako jedan privlačan i simpatičan četverokut ulazi u svoju plosnatu kuću i odluči ga pozdraviti veselim glasom. Četverokut se ogleda po svojoj kući, ali ne vidi nikoga. Da stvar bude još gora, čini mu se da pozdrav, koji u stvari dolazi odozgo, izlazi iz njegovog vlastitog bića. To ga navodi na pomisao da je možda poludio. Jabuka sve to promatra i ne može podnijeti činjenicu da netko o njoj razmišlja kao o psihičkom poremećaju i odluči se spustiti u ovu čudesnu zemlju. Dok klizi po njezinoj površini, nije ni svjesna da ona tu može postojati samo djelomično. Mi, trokuti i četverokuti, možemo vidjeti jedino njezin presjek. Doživljavamo je kao čudno stvorenje iskrsnulo niotkuda. Ponižena i nesretna zbog tuposti nas plosnatih bića, jabuka tresne onaj isti četverokut koji je maloprije pozdravljala i odbaci ga u vis da leti i vrti se u tajanstvenoj trećoj dimenziji.

U početku četverokut uopće ne shvaća što se događa jer ništa slično prije nije doživio. Nakon nekog vremena konačno mu postaje jasno da promatra svoju zemlju i sve nas iz sasvim drugog položaja. Sada istodobno može gledati u zatvorene prostore i vidjeti unutrašnjost svojih prijatelja. Ali s našega stajališta, on je nestao na neobjašnjiv način. Konačno, četverokut se ponovo spušta na površinu, a nama se čini kao da se materijalizirao niotkud. Sa zaprepaštenjem ga pitamo što se dogodilo, a on nam odgovara da je bio – gore. Gledamo ga u nevjerici i nije nam jasno o čemu govori.

– Zanimljivo! Nikad mi ne bi palo na pamet razmišljati na takav način.

– Možda će biti još zanimljivije ako pokušamo zamisliti moguće ishode ovoga događaja.

– Da čujem!

– Padaju mi na pamet tri mogućnosti za kraj priče. Prva bi mogla biti da, nakon što nam četverokut ispriča sve što mu se dogodilo, svi pomislimo kako je potpuno poludio i ignoriramo sve što nam je pokušavao objasniti. On zbog toga postane usamljen i nesretan, i nakon nekog vremena ni sam nije siguran je li sve to bila istina. Ponovo se nastoji uklopiti u društvo kako bi mogao normalno živjeti i odluči da više nikad neće govoriti o svome iskustvu.

Druga mogućnost jest da mu neki od nas povjeruju, a neki ne. Zbog toga se međusobno počnemo dijeliti na one za i one protiv njega. Ovi koji su za, na početku su u manjini, ali njihov broj postepeno raste. Kada vide da ih je sve više, ovi koji su protiv shvatiti će da im ovi koji su za predstavljaju ozbiljnu prijetnju. Jedino rješenje vide u tome da ubiju četverokut koji je sve to započeo. Oni to i naprave kako bi zaštitili jedini način života koji poznaju. Iako četverokuta više nema među nama, njegovi sljedbenici su i dalje tu i propovijedaju ono o čemu je govorio. Žele biti u većini, pa priču koju je pričao četverokut prilagođavaju na način da bi je što više nas moglo razumjeti i prihvatiti.

Ubrzo postaju toliko moćni da postaju većina i preuzimaju vlast. Hrabrog četverokuta proglašavaju svetim, a sebe njegovim nasljednicima. Grade mu veličanstvene hramove i spomenike. Naravno, svi ti spomenici prikazuju Velikog Četverokuta kao ravnu crtu, ali što možemo kad ne znamo da nešto drugačije postoji?! Sad je već prošlo toliko dugo vremena od kako je on živio da nismo ni sigurni o čemu je zapravo govorio, ali smo sigurni da je bio velik i svet i da ga zato treba poštovati. A svi koji misle drukčije, neće se dobro provesti.

– Očito je da se slična priča bar jednom već dogodila.

– Možda i više puta!

– A koja je treća verzija?

– Nakon povratka četverokuta iz treće dimenzije, svi sa zanimanjem slušamo o čemu govori. Na početku nam ništa nije jasno, ali pokušavamo shvatiti što se dogodilo. Pa i sami smo bili svjedoci da je četverokut naglo nestao s lica zemlje nakon čega se opet pojavio niotkud! Tražimo objašnjenja, postavljamo pitanja i gradimo različite teorije. Među nama postoje znanstvenici koji nam to pokušavaju objasniti na sljedeći način: „Zamislite naprijed-natrag, zamislite lijevo-desno! A sada zamislite jednu drugu dimenziju okomitu na ove dvije. U toj dimenziji kretali bismo se gore-dolje.“ Mnogima i dalje neće biti jasno što je to gore-dolje jer tu dimenziju ne možemo doživjeti, nitko nam je ne može pokazati.

Pored znanstvenika u našoj čudesnoj zemlji postoje i duhovni učitelji. Oni će nam reći, ohrabreni iskustvom našeg četverokuta, da nikad ne zanemarujemo glas koji nas pozdravlja u dubini našeg bića i da mu se u potpunosti predamo. Kad budemo spremni, možemo ga zamoliti da nas odbaci u visinu kako bismo na taj način spoznali potpunu istinu. Jer biće to može i želi napraviti za nas. A naša djeca će s vremenom shvatiti da su i znanstvenici i duhovni učitelji bili u pravu te da su i jedni i drugi govorili istinu, samo na drukčiji način.

Od favele do Ipaneme

Vodič je zaustavio automobil i svi su sišli kako bi vidjeli panoramu grada. Kad su došli do drvene ograde, Carlos je počeo objašnjavati:

– S lijeve strane možete vidjeti Corcovado sa statuom Isusa Iskupitelja na vrhu. A ono brdo koje se ističe desno od njega – to je Glava šećera! Na nju se može doći žičarom i preporučujem vam da odete jer gore vas čeka jedan od najljepših pogleda na Rio.

– I odavde je pogled prekrasan! – rekla je Mary zadovoljno. – Gospodine Carlos, mogu vam reći da mi se sviđa ovaj vaš grad! Baš je nekako poseban i neobičan.

– Drago mi je čuti. – nasmijao se vodič. – Čudno je sve to kad malo bolje pogledate. Čak je i samo ime grada nastalo greškom, bar ako je vjerovati predaji. Legenda kaže da su portugalski istraživači, kada su prvi put došli ovdje, mislili da su uplovili u ušće rijeke. Bilo je to 20. siječnja 1502. godine i od tuda dolazi naziv Rio de Janeiro, što znači siječanjska rijeka, iako je zapravo riječ o zaljevu. I dok gotovo svi svjetski gradovi kao svoje središte imaju neki trg ili glavnu ulicu, centar Rio de Janeira jesu njegove plaže. – prstom je pokazao prema Copacabani i Ipanemi i nastavio pričati.

– Isto tako, sigurno ste čuli da se za nogomet kaže da je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ali, dok ovdje gledate djecu kako predano vježbaju u svakom kutku ovoga grada, čini vam se da je nogomet za njih važniji od života. Turisti često dolaze u Rio zbog karnevala, dive se blještavilu maski i kostima, prelijepim djevojkama koje plešu u ritmu sambe, a nisu ni svjesni kako najpoznatije škole sambe potječu iz favela čije uvjete života jedan prosječan turist ne može ni zamisliti.

Dok je pričao o svojem rodnom gradu, činilo se da Carlos u isto vrijeme prenosi uobičajene informacije koje vodiči govore turistima ali i da sa svakom rečenicom izražava svoje osjećaje. U njegovom glasu mogao se čuti i ponos i gorčina.

– I dok je glavni simbol Rio de Janeira Isus Krist koji bdije nad njim raširenih ruku, prostitucija je na njegovim ulicama sasvim normalna stvar. I usred bijela dana, ako sjednete u neki restoran na Copacabani, ili bilo gdje drugo, bit će vam jasno da su sve te djevojke, od trinaest do dvadeset godina, u kratkim suknjama zapravo kurve, i lako je u njihovoj blizini opaziti svodnike i potencijalne mušterije.

– Znate li što je meni ovdje dosta čudno? – javio se Steve. – Sad kad ste već spomenuli prostituciju, lijepe djevojke i poznate plaže… Unatoč svemu tome još nisam vidio ni jednu ženu na plaži da se kupa u toplesu. Ali zato sve nose tangice u kojima im se može vidjeti skoro cijela guza.

– I od svega što ti je čovjek upravo ispričao, tebi je čudno što nisi vidio ni jednu ženu u toplesu?! – Mary se pravila kao da joj smeta to što je Steve upravo rekao.

– Jesi li ti došao u Rio da bi bio sa mnom na našem bračnom putovanju, ili si došao gledati gole žene po plažama?

– Ma dobro, ali moraš priznati da je ovo stvarno neobično. Bio sam nekoliko puta na ljetovanju u Europi, i na njihovim plažama vrlo često možete vidjeti ženu u toplesu. Očekivao sam da će ih ovdje biti još i više, ali zapravo nisam vidio ni jednu.

– Ah, vi muškarci! Svi ste isti… – mrmljala je Mary sebi u bradu, dok se Anna samo smiješila.

– Da, gospodine Mills, nikad nisam o tome razmišljao na taj način. Razlog zbog kojeg niste mogli vidjeti ni jednu ženu da se kupa bez gornjeg dijela kupaćeg kostima jest taj što je ovdje to zakonom zabranjeno. Dok je, s druge strane, prostitucija legalna. S obzirom na predodžbu koju mnogi stranci imaju o ovom gradu, razumljivo mi je da vam se ovo čini neobično. Ali, ipak smo mi najveća katolička zemlja na svijetu! – rekao je Carlos s podsmijehom.

– Možda će vam također zvučati čudno, ali Rio ima samo jednu nudističku plažu. I koliko sam upoznat, trebalo je dosta vremena da je uspiju legalizirati. Zove se Abrico i smještena je u zapadnom dijelu grada. Mi je s ovoga mjesta ne možemo vidjeti. Mislim da je ta plaža jedino mjesto gdje bismo mogli vidjeti žene bez gornjeg, a vjerojatno i donjeg dijela kupaćeg kostima. Kao i muškarce, pretpostavljam…

– Dosta je bilo priče o golim ženama i muškarcima! – rekla je Mary. – Predlažem da napravimo nekoliko zajedničkih fotografija na ovome mjestu.

Poslušali su je i društvo je poziralo na ogradi vidikovca dok se svi nisu izmijenili u ulogama fotografa.

– A ovo desno, to je neka favela?! – pitao je Steve dok je gledao u tom smjeru preko objektiva svojeg fotoaparata.

– Da, to je Rocihna, najveća favela u Riju. – objasnio je Carlos. – Nažalost, primijetili ste da je grad pun sirotinje. Život u favelama zna biti užasan. Neke od njih nemaju ni pitku vodu ni struju. Prljavština i bijeda na svakom su koraku, isto kao i kriminal. U većini favela policija je potpuno nemoćna.

– Ako ništa, barem imaju lijep pogled na grad. – nasmijao se Steve.

– To baš i nije neka utjeha, gospodine Mills. – Carlosu se ovo nije činilo duhovito.

– Odavde ništa ne izgleda daleko. Čini mi se da ljudi iz ove favele, zaboravio sam kako se zove, mogu za čas pješke doći do Ipaneme… – zaključio je Steve.

– Zove se Rocihna! – odgovorio je Carlos. – Ali, to vam se samo tako čini. Dug je put od favele do Ipaneme.

Dvije-tri obične priče o smrti

– Dobro, ali na taj način možemo sve relativizirati! – zaključio je Ron. – Prema vašim riječima ništa nije onako kako nam se čini, sve je privid. A što je onda stvarno? Kako uopće gledati na život?

– Možda bi bilo najbolje držati se one pjesme Monty Pythona: Always look on the bright side of life. Nismo ni svjesni koliko smo sami odgovorni za svu dramu koja nam se svakodnevno događa. Pokušavam smisliti najbolji primjer kako bih vam što jednostavnije objasnio što želim reći... – James je na trenutak zastao, a onda se naglo uspravio u sjedištu kao da se upravo sprema održati neko važno predavanje pred velikim brojem ljudi.

– Evo, možda bi život bilo zgodno usporediti s predstavom u kazalištu, s obzirom da je Linda već spomenula da je član glumačke družine. Dakle, naše duše su zapravo glumci koji pripremaju predstavu. Međusobno se dogovaramo tko će u njoj igrati, što će biti tema, tko će kome biti dijete, a tko roditelj, u koje vrijeme i mjesto ćemo smjestiti predstavu, kakve kostime ćemo obući… Svatko od nas odabire svoju ulogu. Tako se netko zbog određenih razloga želi okušati u ulozi nasilnika, netko u ulozi žrtve. Kombinacije su bezbrojne. Jedina razlika od uobičajene predstave jest ta što ovdje nemamo do kraja napisani scenarij. Određeni su samo osnovni elementi. Zadali smo temu, ali se nje ne moramo nužno držati. Možemo improvizirati, imamo slobodan izbor. Ne postoji ništa što je unaprijed određeno i što se ne može izbjeći.

Neki smatraju kako je u životu nemoguće pobjeći od vlastite sudbine. Ali ja se s tim ne slažem. Vjerujem da sami pišemo tekst za svoju ulogu i da to svatko radi onako kako najbolje zna, odnosno prema onome što želi iskusiti. A svi smo svjesni kako se često i lako u stvarnom životu možemo od princa pretvoriti u žabu i obratno. Ali siguran sam da nas nitko zbog toga neće kazniti kad predstava završi. To bi bilo kao da nagradu za najbolju glumu dobivaju samo glumci koji igraju likove pozitivaca. A kakva bi to bila predstava da u njoj nema i onih drugih? Pretpostavljam da je nitko ne bi htio ni gledati ni igrati. Zar ne vidimo da bez zle maćehe ni Pepeljuga ne bi bila zanimljiva?!

Zato sam uvjeren da ne postoji ni raj ni pakao, ili ono što neki zovu karmičkim dugom koji ćemo trebati odraditi u budućem životu. Ako ste susjedu ukrali grablje iz vrta, ili niste pomogli starici da prijeđe cestu, ili ste možda napravili nešto još puno gore, ne mislim da će vas zbog toga nakon smrti dočekati sveti Petar zbrajajući vaše grijehe i zasluge da bi odlučio ulazite li na vrata lijevo ili desno, kako to često tumače neki pripadnici kršćanskih tradicija. Ili ćete se, možda, u sljedećem životu roditi kao štakor u londonskoj kanalizaciji da bi otplatili svoj karmički dug, kako tumače neka istočnjačka učenja. Sve su to izmišljotine ljudskoga uma, metode kojima se služe religije da bi držali ljude u strahu i s njima lakše manipulirali. Dobro i zlo su relativni pojmovi i ovise o tome tko ih i na koji način promatra. Ipak, to ne isključuje zakon uzroka i posljedice. U Bibliji je zapisano: „Kako siješ, tako ćeš i žnjeti.“ i u tih nekoliko riječi krije se velika mudrost.

Ali, kad se zastori spuste i ugase se svjetla, ili jednostavno naš lik prestane igrati u predstavi, što u ovom slučaju predstavlja smrt, postaje nam jasno da je sve bila samo igra. Ponovo smo svi zajedno iza pozornice i opet biramo hoćemo li igrati iste ili različite uloge, hoćemo li mijenjati kostime ili kulise.

Naravno, život je suviše složena matrica da bi se mogao objasniti na ovako jednostavan način. Duša je sposobna igrati više uloga u različitim predstavama odjednom, s obzirom da tamo odakle dolazimo ne postoji ni mjesto ni vrijeme. Od tuda i potječu sve te priče o prošlim životima, reinkarnaciji i slično. Jer krajnja je stvarnost puno složenija i teško je možemo u potpunosti pojmiti na ovoj razini svijesti. Ali uvjeren sam da sve ovo radimo iz čiste radosti i zadovoljstva. Na kraju svake predstave postaje nam jasno da je život vječan, da je svaka uloga bila jednako važna. Ni jedna smrt nije slučajna i svaka smrt, kao i život, ima svoj smisao.

Igra

I sam sebe sam pitao pretjerujem li ili sve samo umišljam. Ali slušaj sad tek ovo: čim sam otvorio oči, ugledao sam na desnom koljenu, zelenom od trave, velikoga bijelog leptira. Prvo što sam pomislio jest kako mi Jack na taj način govori: „Tu sam! Na dobrom si putu, samo idi dalje.“

Nisam se mrdao da ga ne bih prepao. Leptir je i dalje stajao na mome koljenu i mahao krilima. Laganim pokretom ruke obrisao sam suze. Otišao je tek kad ga je preplašila djevojčica koja mi je upravo prišla. Došla je do mene i bez riječi ostavila papirnatu vrećicu na klupi i otrčala natrag prema svojim roditeljima. Oni su mi samo ljubazno mahnuli dok sam ih ja zbunjeno gledao. Zavirio sam u vrećicu. Našao sam čokoladicu, pet dolara i papirić ispisan dječjim rukopisom: „Ovaj poklon šalje ti Helen.“ Ništa mi nije bilo jasno. Pretpostavljam da su me vidjeli kako sjedim na klupi onako prljav i u poderanim hlačama. Sigurno su mislili da sam beskućnik. Još ako su me vidjeli da plačem, e, onda sam doista u njihovim očima izgledao kao obični looser. Koja ironija! Jedino s čim bih trenutno u životu mogao biti zadovoljan jest činjenica da imam dovoljno novaca, a oni mi iz samilosti ostavljaju pet dolara. Bilo je besmisleno trčati za njima i pokušati im bilo što objasniti. Što bih im mogao reći:

„Znate, ja nisam beskućnik, nego sam pao s bicikla i poderao hlače… A ako ste maloprije pomislili da plačem, to je zato što sam meditirao pa su mi suze same počele teći. Inače, upravo igram neku Igru i sa mnom je sve u redu.“

Znao sam da što prije trebam pronaći najbližu trgovinu i kupiti novu odjeću. Ali prije toga pokušat ću iznenaditi Helen i zahvaliti se toj prelijepoj djevojčici na dobrome djelu.

Ustao sam se i iz daljine slijedio Helen i njezine roditelje. Nadao sam se da mi neće nestati prije nego ostvarim svoj plan. Srećom, zastali su pored ona dva klauna i gledali njihovu predstavu. Imao sam dovoljno vremena da otrčim do žene koja je na štandu prodavala balone. Namjera mi je bila kupiti jedan od onih letećih balona s helijem. Izbor je bio velik, a ja nisam imao pojma što bi se od svega toga moglo sviđati malenoj djevojčici. Prodavačica je vidjela da sam neodlučan pa mi je predložila:

„Ako želite, mogu vam od ovih manjih duguljastih balona napraviti oblik koji god želite: cvijet, srce, mačku, bilo što…“

„Možete li napraviti leptira, bijelog leptira?“ pitao sam.

„Naravno!“ odgovorila je žena.

Dok je ona pravila leptira, posudio sam flomaster i na drugoj strani papirića, koji sam dobio od Helen, napisao sam sljedeću poruku:

Draga Helen,
želim ti da uvijek ostaneš tako čarobna i draga…
Ovaj poklon šalje ti
Jack

Namjerno nisam potpisao sebe nego Jacka jer sam osjećao da je sve ovo dio njegove igre. U onu istu papirnatu vrećicu stavio sam poruku zajedno s novčanicom od dvadeset dolara. U međuvremenu je štandu s balonima prišla obitelj s troje djece pa sam zamolio najstarije dijete da odnese balon i vrećicu malenoj Helen koja je još uvijek gledala klaune pedesetak metara dalje. Zauzvrat sam i njima kupio po balon. Roditelji su me čudno gledali, ali ipak se nisu bunili. Čim je dječak krenuo prema Helen, otišao sam na drugu stranu. Nisam želio stvarati još veći nesporazum. Izašao sam iz parka u potrazi za trgovinom u kojoj ću kupiti nove hlače.