IZ PREDGOVORA

Ako bismo htjeli izabrati samo jednu riječ, sinonim koji najbolje opisuje Dubrovnik, onda bi to sigurno bila riječ sloboda. Naravno, tu slobodu u ono doba nisu jednako uživali svi slojevi i pripadnici društva, što treba promatrati u okviru vremena u kojem su živjeli. No nije slučajno da je jedna od službenih zastava Dubrovačke Republike upravo ona s natpisom Libertas (lat. sloboda), kao i da su najpoznatiji stihovi velikog dubrovačkog pjesnika Ivana Gundulića posvećeni ovom dragocjenom idealu njegove domovine.

Stoga ne čudi činjenica da je Republika ukinula trgovinu robljem već 1416. godine i zabranila prijevoz robova na brodovima pod svojom zastavom. To ipak nije značilo nagli i konačni prestanak ove nehumane prakse i ona će se u nešto blažem obliku zadržati još gotovo cijelo stoljeće. U međuvremenu, do potpunog iskorjenjivanja ropstva, pojedini su robovi dobivali dokument o oslobođenju, takozvanu Chartu libertatis. Ovim dokumentom priznavalo ih se kao slobodne ljude iako su i dalje bili dužni bez naknade obavljati određene poslove za svoga bivšeg gospodara.

Treći ključ govori o postojanju još jedne Charte koja nam otkriva drugačiji oblik ropstva i pokazuje putove izbavljenja. A upravo je Dubrovnik, zbog svoga stoljetnog odnosa prema slobodi kao najuzvišenijoj životnoj vrijednosti, savršena kulisa za glavnu temu romana.

Prije nego što zavirimo u sadržaj prave Charte libertatis i otkrijemo tajnu trećega ključa, priča nas vodi na stari karavanski drum kraj već spomenute crkvice svete Orsule u rano jutro 6. travnja 1667. godine.

CHARTA LIBERTATIS

– Da bih vam rekao što je to prava Charta libertatis i tko su ljudi iz reda oslobođenih, prvo vam trebam reći nešto o nama koji to nismo. – započeo je Amar.

– Naš je položaj slikovito opisao čuveni grčki filozof Platon, skoro četiri stoljeća prije Krista. U jednoj svojoj knjizi pozvao nas je da zamislimo špilju u kojoj žive ljudi zarobljeni u okovima. Ti ljudi mogu gledati samo u zid špilje i lanci ih sprječavaju da vide jedni druge. Leđima su okrenuti prema prolazu kojim se kreću slobodni ljudi. U špilji gori vatra smještena kraj prolaza i to je za zatočenike jedini izvor svjetlosti. Zbog toga oni na zidu ispred sebe vide samo sjene prolaznika i predmeta koje oni nose. Slike koje vide, kao i jeka glasova slobodnih ljudi, predstavljaju za njih jedini stvarni svijet pa nisu svjesni da su to zapravo iskrivljene slike stvarnosti.

Većina ljudi na ovom svijetu nije slobodna, a da to zapravo i ne zna. Sami sebe držimo kao taoce vlastitog uma i, baš kao ljudi iz Platonove špilje, nismo svjesni da je naš doživljaj svijeta izobličen.

U odnosu na društvene uloge koje igraju postoje dvije vrste robova: podanici i otimači. Podanici se predaju otimačima, a otimači žive na leđima podanika. Podanici misle da nemaju izbora, a otimači da je to njihovo pravo. (…)

– Dobro, ali ljudi se u roblje odvode silom, a ne svojom voljom. – prekinuo ga je Ivan. – Naravno da će taj čovjek biti podanik jer drugog izbora nema. Ali zašto bi otimači bili robovi? Pa oni dobivaju ono što žele na račun onih od kojih uzimaju. I ne razumijem kakve to veze ima s tim da sami sebe držimo kao taoce vlastitog uma.

– Nitko ne može biti slobodan otimajući od drugoga makar bio uvjeren da na to ima pravo. Da bi bili slobodni, i otimačima i podanicima nedostaje treći ključ riznice. U tome je tajna Charte libertatis.

– Kakav ključ? Koje riznice? – Ivan je bio nestrpljiv.

– Zapravo, treći je ključ oduvijek tu, – Amar se nije dao omesti – samo se do njega teško dolazi zbog težine drugih vrata. Previše su glomazna i teško ih se može otvoriti da bi se došlo do trećega ključa.

TAJNA TRGOVACA SLOBODOM

– Ako nije tajna, što se dogodilo tvome ocu? –pitao je John. – Pretpostavljam da je umro vrlo mlad!

– Da, s četrdeset i pet godina. Radio je kao konobar u obližnjem hotelu i jednoga dana, pred moj petnaesti rođendan, zatajilo mu je srce. Ne trebam ti ni govoriti da mi se u trenu srušio cijeli svijet. Bio mi je uzor i najbolji prijatelj. Mislila sam da ću i ja umrijeti od tuge za njim. Ali već nekoliko dana nakon sprovoda osjećala sam njegovu prisutnost. I još uvijek je osjećam iako rijetko kada o tome govorim. Sigurna sam da bi mnogi pomislili kako umišljam ili preuveličavam jer ga još nisam prežalila. Ali mislim da je besmisleno uvjeravati druge u istinu koju nosiš u svom srcu.

John ovog puta nije imao što za reći.

– Sjećam se kako sam nakon tatine smrti u nekim njegovim bilješkama naišla na riječi Ruđera Boškovića koje su mi pomogle naći utjehu. Možda mi je upravo zbog toga ovaj veliki znanstvenik toliko drag. Jer ako ću biti iskrena, pravu vrijednost njegova znanstvenog djela ja kao laik i tako teško mogu pojmiti.

– O čemu govore te bilješke?

– Pričala sam ti da je Bošković bio svećenik isusovac. Ali pored svega čime se bavio u životu, i pored svih znanstvenih radova koje je objavio, nikad nije napisao ni jednu jedinu knjigu na temu religije. Samo je u svojemu najpoznatijem djelu Teorija prirodne filozofije ostavio odlomak pod nazivom Dodatak o duši i Bogu. Upravo je neke dijelove iz toga odlomka otac prepisao u svoje bilješke. U njima stoji kako Boškovićeva teorija ukazuje na nužnost priznavanja božanskog tvorca prirode i da prema njoj otpadaju tvrdnje da je svijet nastao slučajno. Promatrajući prirodu, došao je do zaključka kako je svemir u velikoj mjeri uređen, čak što više, da je uređen sa svrhom. A iz toga se sâm po sebi nameće zaključak da je tu svrhu netko odredio. Znači, ako postoji dizajn svijeta, onda je izgledno da postoji i dizajner, odnosno Stvoritelj što poriče teorije po kojima je sve nastalo samo slučajnim djelovanjem prirodnih sila. Bošković je priznavao postojanje duše i njezinu besmrtnost. Smatrao je da duša potječe od Boga i da mu se kao takva nakon smrti vraća. Tako i ja vjerujem da smrt moga oca, kao i svih drugih ljudi, nije ništa drugo nego povratak našem domu gdje ćemo se svi opet jednoga dana sresti. Divim se Boškoviću što je na savršen način uspio pomiriti duhovno i svjetovno. Ili kako je to lijepo rekao sveti Augustin: Čuda se ne događaju u suprotnosti s prirodom, nego samo u suprotnosti s onim što znamo o prirodi.

KAMENO GNIJEZDO FENIKSA

Preživjela vlastela počela se okupljati u pokušaju ponovne uspostave vlasti u Gradu. Predvodio ih je stari senator Luka Zamanja, a među njima su bili Frano Bobali i Marojica Kaboga. Bobali je imao potpuno povjerenje u Petra, pa ga je molio da u danima koji slijede ostane uz njih i pomogne im uspostaviti red u Gradu.

Tako je Scarpelin postao svjedokom dugotrajnog i mukotrpnog napora da se u Republici iznova organizira vlast i uvede zakon. Nadolazeći dani otkrivali su zastrašujuće posljedice katastrofe. U potresu je poginuo knez Simo Getaldi kao i njegova obitelj. Smrt ih je zatekla u dvorskoj kapelici zajedno sa svećenikom. Stradala je i velik broj članova Velikog vijeća, a svega nekoliko građevina uspjelo je odoljeti potresu. Među njima su bili tvrđava Revelin i karantena Lazareti, ali i zavjetna crkva svetog Spasa kraj Franjevačkog samostana. Teško je bilo ne primijetiti da je od toliko zgrada ostala sačuvana upravo crkva sagrađena ad avertendam coelestem¹ kako bi se udovoljilo Stvoritelju i stanovništvo zaštitilo od ovakvih nepogoda. Mnogi su u tome vidjeli jasan znak Božje ruke, a svatko ga je tumačio na svoj način.

Predvođeni plemićima Đurom Bućom i Marojicom Kabogom, zajedno s još dvjestotinjak radnika, Petar je sudjelovao i u raščišćavanju katedrale gdje se uvjerio da je veliki broj ljudi stradao pod ruševinama za vrijeme molitve. Osim izvlačenja tijela, nastojali su spasiti i vrijedne relikvije koje pljačkaši i požar još nisu dohvatili. Danonoćno su gasili vatru brokama morske vode, ali na kraju je vrlo malo toga bilo spašeno. Požar je bio toliko snažan da je pred sobom talio predmete od srebra i zlata. Jedan od rijetkih spasilaca koji se nije bojao zavlačiti pod ruševine i koji je u ovom opasnom poslu prednjačio nad ostalima bio je upravo Marojica Kaboga. Petar se često pitao krasi li ovog vlastelina više hrabrost ili ludost, ali mu svejedno nije mogao osporiti odlike dobroga vođe u ovim nezahvalnim okolnostima.

Jedan od najgorih prizora koje su zatekli nakon Velike trešnje bio je onaj na ostatcima jezuitske gimnazije. Zapomaganja zatrpanih đaka čula su se danima nakon potresa. Petar je sudjelovao i u njihovu spašavanju, ali su na kraju uspjeli izvući samo jednog učenika – Angela Bosdarija. Na stravične prizore ranjenih i mrtvih već se bio navikao, ali uvijek bi ga iznova pogađala patnja djece.

Vijest o katastrofi brzo se proširila okolnim mjestima, pa su u Grad pohrlili pljačkaši. U krađama je sudjelovao i obični puk, najčešće sluge bogatih gospodara, koji su dobro znali gdje se nalazi novac i druge vrijednosti u domovima stradalih obitelji. Često su upravo oni podmetali požare kako bi prikrili tragove svojih nedjela. Znalo se da i pripadnici plemićkog sloja također pustoše državnu blagajnu i carinarnicu, ali i kuće svojih susjeda. Krali su sve što bi našli, od novca do najsitnijeg nakita. Petar je svake večeri s gorčinom opisivao majci sav nered i rasulo koje je tih dana viđao na porušenim ulicama Grada.

Šestoga dana od tragedije Frano mu je ispričao da je bio na skupu nekolicine vlastelina u Lazaretima. Predvođeni senatorom Lukom Zamanjom sastali su se s namjerom da što prije uspostave vlast. Bobali nije krio svoje razočaranje dotadašnjim ponašanjem dijela vlastele koji su u najtežim danima postali najgori lupeži da miritaju vješala.

Sve su se glasnije čuli prijedlozi za napuštanjem porušenog grada i traženju nekog drugog, pogodnijeg mjesta za život njegovih stanovnika. Novoosnovano vijeće dvanestorice, koje je zamijenilo sva dotadašnja vijeća Republike, ne samo da je odbilo takav prijedlog, nego je donijelo odluku da se svi stanovnici koji su napustili Dubrovnik trebaju vratiti najkasnije do kraja kolovoza ili će im se u protivnom oduzeti sva dobra koja posjeduju. Petar je načuo glasine kako postoji opasnost od osmanskog i mletačkog osvajanja čime je bila ugrožena stoljetna sloboda Grada. Zato se vlast na sve moguće načine koristila vještinom svoje diplomacije, ali o planovima i detaljima njezina djelovanja Scarpelin nije puno znao.

¹ Ad avertendam coelestem (lat.) – za odvraćanje nebeskog gnjeva.